Fra Ivan Šarčević: Duh Sveti i proročka uloga redovnika

Od nemara za nadahnuća Tvoja
– oslobodi nas Gospodine!

I pojedinačni i zajednički ljudski život čezne za promjenom. Ponajprije onom unutarnjom, jer stvarna se promjena, nešto kvalitativno novo, događa iz dubine nutarnje biti. U kršćanstvu, a i unutar drugih religija, pojavak novih redova gotovo je uvijek označavao novost i preobrazbu duhovnoga stanja na bolje. Suvremeno redovništvo, međutim, zajedno s drugim načinima života (i nereligioznim) zaraženo je umorom, uniformnošću, crkvenim i političkim kompromiserstvom, potkupljivošću blagostanjem. Redovnici, doduše, nisu posve izgubili tradicionalne atribute autentičnog vjerničkoga života, ali ne mogu sakriti njegovo često mehaničko vođenje, nesnalaženje na duhovnom tržištu današnjice, tjeskobu da se i sami pitaju je li ovakvo redovništvo uopće još potrebno njima samima, odnosno je su li redovnici pozitivni izazov drugima, proročki element u Crkvi i društvu, ili je njihov način života istrošen.

Na izlasku iz trogodišta proslave Velikoga Jubileja, proslave Božjega postajanja čovjekom i ulaska u ljudsku povijest, razmišljanjima o kršćanskoj vjeri danas potrebno je pridodati i razmišljanje o suvremenom redovništvu i njegovoj proročkoj ulozi. Proročka uloga redovnika vezuje se posebno uz treću božansku osobu kršćanskoga Trojstva, jer Duh Sveti, Očev i Isusov Duh, označava Božju nazočnost na zemlji. Temu ću razraditi u dva dijela i to polazeći od viđenja sadašnje situacije. U prvom bih kazao nešto o osobi Duha Svetoga kao zatajnoj i skrovitoj Božjoj ljubavi u čovjekovoj nutrini i osobnoj povijesti. U drugom ću dijelu pokušati konkretnije odrediti prioritetne proročke zadaće redovnika u našem narodu i u širem društvenom kontekstu.

  1. Situacija ljudskog duha i svjedočanstvo Boga

Pred svakim se čovjekom, osobito ako je mlađi, otvaraju mnogovrsne mogućnosti i planovi ostvarenja vlastitog života. Pa čak i onda kada se odluči za određeni poziv, u našem slučaju redovnički, i tada se ostvarenje života nadaje u raznolikim razmišljanjima kako je moguće i ovako i onako ostvariti vlastiti život. Mnogovrsne mogućnosti čine život izazovnijim i bogatijim, ali nose i rizik promašaja, tjeskobnosti, pa i neodlučnosti. Mnogo ljudi, pa tako i redovnika, često i ostaje samo na mogućnostima. život se "provodi" bez njegova iole dostatna i punijeg ozbiljenja, osobito s obzirom na preuzimanje odgovornosti za sebe i druge. Nije ništa novo za naše vrijeme ako se kaže da svatko voli da odgovornost nosi drugi. Od pamtivijeka mnogi ljudski životi prolaze bez osobna uloga, tako da i životne odluke donose drugi za nas, ili se čovjek utapa u rijeku mase.

I dok na jednoj strani imamo viziju mnoštva i bogatstva, ali i nepreuzimanja odgovornosti za sebe, s druge strane, postoje situacije i vremena kada se čini da su mogućnosti života sužene i svedene na minimum. Mnogi redovnici smatraju da su im vanjske okolnosti ili drugi ljudi zatvorili prostor ne samo djelovanja nego i duha. Htjeli bi biti kreatori vlastitog udesa, ali su uvjerenja da su ometani. Zato misle da je najbolje napustiti zajednicu ili zemlju, ili se jednostavno, bez osobnog unošenja i zalaganja, povlače u privatnost i predaju situaciji i okolnostima da s njima upravljaju. Takva je nekako situacija kod nas u Bosni i Hercegovini. Zemlja i njezini ljudi, njezini redovnici, rastegnuti među krajnostima, između mogućnosti i nemogućnosti.

Ipak, za kršćanina, a za redovnika posebno, bitnije od mnogovrsnih mogućnosti koje su najčešće izvan sfere onoga što ovisi o nama, bitnije i od nemogućnosti koje nam izgledaju da su također nametnute izvana, jest osobno znati tko sam i što zapravo hoću u ovoj sasvim konkretnoj zemlji i sasvim konkretnoj duhovnoj situaciji. Stoga i govor o redovniku kao proroku ponajprije znači djelovati sada, u sadašnjoj situaciji ma kakva ona bila. A onda, više i od samoga znanja, potrebna je volja. Poteškoća suvremenoga čovjeka nije toliko u znanju, u spoznaji, nego u odluci i ustrajnosti, radu i zalaganju oko onoga što je spoznao da je bitno. Duhovna svijest o situaciji u kojoj se nalazimo – kako je tvrdio Jaspers za svoju, u prvoj polovici 20. stoljeća – u isti je mah znanje i volja. Zato je i prvo pitanje koje se nameće redovnicima u Bosni i Hercegovini osobno pitanje: "Za koju sadašnjost želim živjeti"[1], odnosno: Kako u situaciji kakva jest posvjedočiti kršćanskoga Boga. Naime, svjedočiti kršćanskoga Boga u svijetu, prostoru i vremenu u kojem živimo, osnovna je zadaća vjernika, a time i proroka, te druge ljude dovesti u zajedništvo s Bogom.

  1. "Nejednakost" božanskih osoba

Kada velimo da je proročka zadaća svjedočanstvo kršćanskoga Boga, onda to znači da je to svjedočenje božanske zajednice triju osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. No, dok nam je nekako lakše svjedočiti Boga Stvoritelja, Očevo milosrđe, te povijesni put, otkupiteljsko utjelovljenje, smrt i uskrsnuće Sina Isusa Krista, i osobito njegovo nenadmašno i uzorno čovještvo (etika), dotle je govor o trećoj božanskoj osobi, Duhu Svetom, podložan ili naučenim formulama ili nejasnoćama i šutnji. Djeluje nam kao da ni u Pismu, a ni u povijesti Crkve nije dovoljno govoreno o Duhu, da se nije svjesno njegove nazočnosti, te da se Duh Sveti nalazi, ako se tako može kazati, na "nižem stupnju" od druge dvije božanske osobe.

Zašto je to tako? Iz međuljudskih odnosa i na način ljudskoga računanja, baštinjenog od helenističke kulture, analogno zaključujući, smatramo kako u Bogu mora postojati apsolutna jednakost, simetrija, te da svaka osoba mora imati jednaka prava, jednaku zastupljenost.[2] Sve osobe trebaju imati jednaku važnost i o svima treba jednako govoriti. Tako su se formirale i kršćanske istine (dogme) o božanskim osobama i njihovim odnosima u Presvetom Trojstvu. No, kada treba početi osobnije, dakle iz osobne vjere govoriti, onda se uvjeravamo kako naš govor o Duhu Svetom odlazi u ponavljanje svetopisamskih mjesta i saborsko‑tradicijskih iskaza.

Kršćanski je Bog Duh, i njegova je nazočnost na zemlji duhovna, vidljiva duhovnim očima, odnosno povrh svega vidljiva očima ljubavi. Oči ljubavi ne gledaju u računu jednakosti i simetrije, nego asimetrije, dakle "nejednakosti", "neravnopravnosti". Iz povijesti spasenja možemo zaključiti da u Bogu ne vladaju simetrični odnosi, jer nema računanja. Prava ljubav je posvemašnji dar sebe drugome do te mjere da onaj koji ljubi nestaje iz prvoga plana. On se povlači. On se ne vidi. Znamo i iz vlastitog iskustva da ljudi koji nas ljube stoje u pozadini naših osoba i naših djelovanja. Oni se ne vide dok mi hodimo i radimo, dok ubiremo plodove i uspjehe. I tu je pravi život. Sjetimo se kako je Isus govorio o Ocu. Otac je stajao u pozadini Isusovog djelovanja, a Isus je, makar i ne govoreći izravno o njemu, trajno bio u razgovoru s njim. Poslije Isusa dolazi Duh. Bog je Duh. Duh nije vidljiv. On se povlači do mjere da čovjek slobodno može živjeti, misliti i djelovati kao da Boga i nema i kao da su i čovjek i zemlja i svijet čisto čovjekovo djelo. Iz ekonomije spasenja uočljivo je da božanske osobe trajno ustupaju mjesto jedna drugoj u bezgraničnoj ljubavi, na koncu sve zbog čovjeka, ljubeći slobodu svoga stvorenja više nego sebe, više nego svoju božansku moć.

1.2. Duh Sveti – zaboravljeni Bog

Bog u kojega vjerujemo posve je prerastao u nenametljivu i zatajnu ljubav. Prešao je u lice, ruke, oči, tijelo Isusa iz Nazareta, u čovjeka. Kršćanski se Bog objavljuje na način skrovite ljubavi. Prava ljubav je ostavljanje slobode ljubljenome da odgovori slobodno i iz uvjerenja. Duh Sveti je božanska osoba, Ljubav velikim slovom. Bog Duh Sveti jest zatajna ljubav, ljubav na kojoj sve počiva, Osoba ljubav, ljubav koja se podrazumijeva, ljubav koja sve nosi (sub‑iectum). Kako Pismo govori, Duh Sveti je božanski dah na stvarima od početka: on lebdi nad svijetom, unosi red u kaos, daruje životni dah stvorenju (životvorac), oblikuje ljudsku dušu i oživljuje masu (tijelo), suobličuje čovjeka samome Bogu.

Bog Duh toliko djeluje u nama kao Augustinova "stara nova ljepota", više nego zrak kojega se bar ponekada sjetimo. Prisutan je u nama, našim nakanama, u našim osobnim povijestima, sve od majčine utrobe i osobito preko odluka, onih snažnih, životnih. Nama se, naime, često čini da smo ostavljeni sami, da smo prepušteni samo vlastitom odlučivanju, a ono Bog Duh u nama obitava, s nama se raduje, tuguje, s nama donosi odluke. Čovjek je nastanjen Božjim Duhom, na zatajan, ali slobodan način. On je u nama ona čežnja za savršenim razumijevanjem, za božanskom ljubavlju, za potpunim zajedništvom i onda kada se zapetljavamo u ovozemaljske brige. On je naš govor, naš jecaj i naša šutljiva molitva. Bog Duh je nazočan u čovjekovom životu i onda kada čovjek čini grijeh i zlo. On je čovjekova savjest i onda kada je ta savjest prividno mirna, kada je, kao u naše vrijeme, čista zbog iskrivljenja ili čak nedostatka savjesti, nedostatka priznanja stvorenosti i Božjega duha u nama.

Dobri Duh Sveti vodi povijest, inače bi sve već nestalo u ljudskim zavrzlamama, osvetama i ratovima. On je nesebična ljubav Oca i Sina, ljubav osoba kojima je više stalo do drugoga, do čovjeka, nego do sebe. "Mora" odatle tako često taj Bog biti i "zaboravljeni Bog", zaboravljena ljubav, osoba o kojoj se ne govori, ne propovijeda, ne teologizira. Iz ekonomije spasenja kontinuirano je uočljivo kako osobe božanskoga Trojstva stalno pripremaju put drugoj. Jedna odlazi da druga dođe, a sve zbog čovjeka i ljubavi prema njemu. Duh Sveti je zaboravljeni Bog, Bog koji se predaje čovjeku iz dara, ne iz prisile; iz ljubavi, ne iz moranja; i na isti način ostavlja čovjeku prostor i vrijeme vlastite odluke, tako da i čovjek može slobodno i bez straha odlučiti se za Boga.

Kad se veli da Bog biva zaboravljen, onda se to ne misli u smislu stvarnoga zaborava, nego selektivnoga zaborava, zaborava onoga što je bitno. Zaborav, naime, nije odsutnost znanja, nego nereflektirani stav da nam je bitno nebitno, a život prekomjernost običnoga ili čak trivijalnoga. Zapravo, onoga od čega se uistinu živi, često nismo ni svjesni, ili to podrazumijevamo kao nešto sasvim normalno ili zaboravljamo: život, zrak, zemlju, tolike ljude koji su nam se darovali i omogućili da budemo to što jesmo. Tako ima dobrih ali i loših zaborava, grešnih zaborava. Grešni zaborav jest zaborav bitnoga, zaborav ljubavi Božje, ma kako život bio težak. Zaborav je to zahvalnosti, jer se osnovni darovi od kojih živimo, često i ne smatraju darovima, nego ljudskim, našim proizvodom.

Iz gornjega možemo zaključiti da je prvo proročko, redovničko svjedočanstvo, svjedočanstvo prije svakog djelovanja vjera da postoji Bog Duh koji nas neizmjerno ljubi, premda se ne vidi. Prije svake brige ovozemaljske, pa bila ona i vjernički inspirirana, osobito prije svakoga (asketskoga) zahvata na sebi da budemo dobri i sveti, da imamo čisto srce, potrebno bi bilo povjerovati da postoji Bog. Utješna je misao da Bog postoji, u mom životu, u životu drugih, u svijetu. Do čistoće srca, što se često postavlja kao cilj redovničkog savršenstva, ne dolazi se mukom i zlopaćenjem, nego najprije priznanjem osnovne istine čovjekova života: Bog postoji i on me ljubi. Nismo li mi današnji redovnici često nemirni, panični i brigama opterećeni ljudi, i to iz dobra i iz želje za dobrom? Božji Duh poziva na mirnoću. Blagom utjehom vraća smiraj i nakon promašaja i nezadovoljstava vlastitim poslanjem. On iz nas ispovijeda priznanje i radost, zahvalu i ljepotu Božjega postojanja prije bilo koje naše akcije.[3] U sekulariziranom kršćanstvu, kršćanstvu previše prilagođenom svjetovnom, strahujemo da bi naša veza s Bogom i svjedočanstvo za njega bili nerazumljivi našim suvremenicima. Oni bi to svjedočanstvo protumačili prozelitskim ili netolerantnim. Zato se i iz takvih lažnih obzira povlačimo u privatnost, u bezbojnost i neuvjerljivost naših života, ili se uključujemo u humanističke projekte svjetskoga. Međutim, iako ti projekti i bili za dobro čovjeka, prije svake etike, proročko a time i redovničko svjedočanstvo jest svjedočanstvo postojanja Boga, Boga koji je gospodar osobnoga života i gospodar povijesti, osvjedočeno uvjerenje da se bez Boga ne može ništa. To znači i raskidanje egzistencijalne samoće koja se redovnicima ponekada nameće kao osjećaj izgubljenosti života i kao misao nepopravljive propasti. To znači i hod usprkos mišljenju da naš život djeluje promašen ili stran "normalnim" ljudima koji nas okružuju. To je i izlazak iz "kultne svetosti"[4] koja se nadaje kao sigurnost, ali je neplodotvorna.

1.3. Redovnici – proroci

U povijesti spasenja proroci se javljaju u iskrivljenju ili nedostatku svjedočanstva za Boga, kada bi se izraelski narod, njihove vođe i svećenici, udaljavali od Jahve, od saveza s njim; kad bi zaboravljali Božje spasenjsko djelo i oslanjali se samo na sebe ili na ljudske nakane. I redovnici se u kršćanstvu i Crkvi javljaju u vremenima nedostatka ili zatamnjenja svjedočanstva Isusa Krista. Odmah valja kazati da ne čini proroka prorokom nekakvo predskazivanje, prognoza budućih događaja[5]; ne čini ga prorokom ni kritičnost prema ljudima i događajima. Na osobu proroka ponajprije spada osobna veza s Bogom, odgovor na poziv koji nije tražio. Bog odabire nejaka, grešna i nesavršena čovjeka i određuje mu poslanje. Ne postoji uzorak proroka koji bi vrijedio za sve, nego su proroci različiti po podrijetlu, zanimanju, društvenom staležu. Ono što ih povezuje je nezaslužena Božja inicijativa poziva i nužnost potpunog slušanja njegove riječi, predanje Bogu do mjere da poziv postaje vlastita odluka i ostvarenje najdublje osobne slobode.[6]

Bog kao Duh i Riječ prisutan je na zemlji. Po logici utjelovljenja čovjek postaje njegove ruke, oči i sluh. Čovjek Božji, prorok, postaje Božja riječ na zemlji. U njemu Bog nudi ozbiljenje suglasja misli, riječi i djela. Proročka egzistencija prelazi u poziv. On ništa posebno ne čini, nego ponajprije svojom egzistencijom svjedoči Boga, osobnoga Boga, pa i onda kada ne može puno činiti, kada je možda i nemoćan i bolestan, kad nema vlasti, kada izgleda da nema uspjeha. Svjedoči da je prvo mjerilo svega ljudskoga Bog, tako često i tako olako zaboravljeni Bog.

Svojim pozivom, i prije vanjskih aktivnosti, propovijedanja, liturgijskoga i karitativnog rada, prorok (redovnik) je znak Transcendentnog. On je i blagoslov drugima, kao Abraham, kao Franjo Asiški. On je eshatološka sigurnost u vremenu eshatološkog deficita, nepokolebljivi karakter u vremenu klonuća i skretanja u zlo. Koliko je samo ljudi u našoj zemlji bilo radosno, mirnije i strpljivije podnosilo nevolje i stradanja, zato što su njihovi redovnici ostajali zajedno s njima? Koliko ih je bilo ohrabreno da su na pravom putu u vremenu zatamnjenog razlikovanja dobra od zla, prolazne lake sreće od s mukom skopčane životne radosti? Proroci ostvaruju Božji zakon, zakon Božjega Duha: ići i odlučivati se za ono što je teže, jer takva je kršćanska (Isusova) odluka. Proroci, redovnici su oni koji se brinu oko neznatnih, malenih, kao Ilija oko udovice, kao oni koji će ubaciti u zdenac spasenja onoga kome nema tko ni ruke stisnuti, koji će u masi anonimaca zamijetiti bogatoga Zakeja, koji će primijetiti dobrotu malih ljudi. Oni su ohrabrenje Božje u zemlji, u Božjoj zemlji, u kojoj se tako jednostavno gubi smisao opstanka, koja se otima između očaja i besmislenosti.

2. Kojeg smo duha potrebni?

2.1. Duh svjedočenja Božjeg postojanja

Nadovezujući se na gore izneseno, treba iznova ustvrditi da je redovnicima najprije potreban duh svjedočanstva da Bog postoji. A to nije malo. To je temelj svega drugoga. Svojim postojanjem, naime, redovnici su već poziv drugima na izbor, na potvrdu, zaborav ili nijekanje religiozne dimenzije, svetoga u ljudskom životu. Pojavkom među ljudima postaju znakom ohrabrenja ili spoticanja i osporavanja. Današnjim redovnicima valjalo bi zastati pred tom prvom istinom vlastitog poziva. U vremenu sumnje u Božju nazočnost i djelotvornost na zemlji[7], u vremenu gotovo isključivog oslanjanja na ljudsku mudrost i silu, u dobu kada se gotovo i ne želi ni misliti na život poslije života, redovnici mogu biti, svojim postojanjem, eshatološka savjest svijeta. Njihovo je mjesto mjesto zagovornika svojih suvremenika kod Boga, i Božjih glasnogovornika kod ljudi. Potvrditi iz uvjerenja, riječima i životom, Božje postojanje već je ogromna zadaća koja nam biva darovana Božjim Duhom. Iako nosimo blago u "glinenim posudama", ne treba se prestrašiti svijeta. Treba posvjedočiti da u smrtnom tijelu svaki čovjek nosi život, božanski život.

Duh svjedočenja postojanja Boga odnosi se i na ona traženja koja nisu ustrajna, na one ljude kojima je srce zalutalo ili nemirno, obavijeno slutnjom postojanja Nekoga tko može utažiti njihovu glad za pravdom, njihovu žeđ za prihvaćanjem i ljubavlju, onim ljudima koji su izgubljeni na tržištu suvremenih duhovnih ponuda. "Oni koji prihvaćaju posvećeni život, muževi i žene, postavljaju se po samoj naravi svoga izbora, kao povlašteni sugovornici onoga traženja Boga koje oduvijek uznemiruje ljudsko srce i dovodi ga do mnogovrsnih oblika askeze i duhovnosti. To traženje danas, u mnogim religijama, uporno iskrsava kao odgovor na kulture koje teže, ako ne uvijek nijekati, onda svakako isključiti vjersku dimenziju egzistencije."[8] Redovnici su pokazatelji vertikale ljudskog postojanja, čuvari žiška religioznoga u ljudskim dušama.

2.2. Duh poučavanja

Uz duha svjedočanstva Boga veže se i duh poučavanja u vjeri. Oni koji nešto znaju oni su sigurniji i dostojanstvenije hode ovom zemljom. Duh poučavanja podrazumijeva poznavanje Pisma i Tradicije, sposobnost razumijevanja i tumačenja Božje poruke, ali i razumijevanja i ispravnog tumačenja povijesti i duha ljudi s kojima se živi. Redovnik je tako korelacijski medij, kateheza koja podrazumijeva i govor o Bogu (teologiju) i odgoj u vjeri. Njegovo je srce susretište i poprište na kojem dijalogiziraju ili se sučeljavaju vjernost Bogu i vjernost današnjem čovjeku. Isus šalje Duha Poučitelja koji uvodi u istinu o Bogu Ocu, o samome sebi, utjelovljenoj Riječi. Predanje Duhu čini od redovnika smjele svjedoke tamo gdje se i ne nadamo. Otvorenost Duhu Božjem ne prolazi nenagrađeno. Nije riječ o materijalnim nagradama, nego o mirnoći srca, radosnom zajedništvu s Bogom i prihvatom ljudi, kakvi god oni bili, u ozračje Božjega milosrđa za kojega nema umora, bijega, završenoga slučaja, nego se uvijek iznova nadaje kao izvrsna mogućnost obraćenja.

Današnjim redovnicima potreban je duh poučavanja koji je istodobno skroman i odlučan. Skroman, jer ne govorimo mi, nego Duh Oca i Sina koji nam je darovan. Odlučan je duh poučavanja jer smo uvjerenja da ne možemo zabluditi budući da ne govorimo svoje, nego posredujemo riječi samog Boga. Poučavanje, međutim, nije samo čisti uliveni dar. Potreban je studij. Nimalo nije prejako ako se kaže da u današnjoj kulturi pasivnoga primanja znanja (preko medija), gdje nema istraživanja ni analitičkoga duha, studij pripada najtežoj askezi. Tko još na dan može odvojiti samo sat od televizije ili sličnoga da nešto ozbiljnije pročita ili da u tišini kontemplira tajnu života? U studiju se ujedinjuju kontemplacija i akcija, zastajanje i mirnoća u vremenu, koncentracija nad problemom i tajnom, čitanje i slušanje onoga što su drugi rekli, osluškivanje govora stvorenja, pronalaženje osobnoga stava.

Teološki studij i knjiga, osobito koncentriranje nad problemom, temeljitije upoznavanje i tumačenje Pisma, kao i dublje poznavanje kulture i čovjeka, veliki su nedostatak danas. Ako redovnicima pripada evangelizacijska zadaća, te u njoj osobito zadaća katehiziranja, onda to zahtijeva dobru, sustavnu i stručnu pripremu. Svjedoci smo kako danas, u pluralističkom svijetu, nije jednostavno katehizirati druge. Naša katehetska ponuda ne može se mjeriti s ponudama medija i drugim tržišnim ponudama, ali valja se ne obeshrabriti i treba biti svjestan da je osvjedočena vjernička riječ, posredovana katehezom, nezamjenjiva.

2.3. Duh razlikovanja duhova

Posebna oznaka proročkoga duha, koja onda treba resiti i redovnike, jest sposobnost razlikovanja duhova. Ono proizlazi iz osvjedočenosti Božjega postojanja i iz temeljitog poznavanja Božje riječi i situacije ljudskoga duha u kojoj živimo. U ovoj zemlji i u našem narodu duhovne osobe još uvijek imaju snage prorokovanja i još uvijek njihov glas ima vjerodostojnost. Na to treba biti ponosan. No, potrebno je također zapitati se jesmo li uvijek bili u stanju i jesmo li sada sposobni razlikovati duhove, ili smo i sami padali ili padamo ispod razine vlastitoga svjedočanstva. Ako od nas nisu potekla određena zla, ipak se moramo upitati jesmo li dostatno znali i imali hrabrosti oduprijeti se zlim duhovima koji su odvlačili i dio našega naroda i vjernika onamo što nije nimalo sukladno kršćanskoj vjeri.

Za redovnika, koji želi proročki djelovati, nužno je često pitati se: Koji me duh pokreće u mom djelovanju? Koji je kriterij razlikovanja duhova, odnosno razlikovanja lažnih proroka od pravih? Isus je govorio da se po plodovima prepoznavaju duhovi (usp. Mt 7,17). Najbolji kriterij jest svakako Isusov križ, požrtvovna ljubav. Pod taj kriterij kršćanski prorok, redovnik, ponajprije treba staviti svoj vlastiti život. Upitati se zna li razlikovati bitno od nebitnoga, stvarno od fiktivnoga, dobro od zloga. Jer, baš u vremenu etičkoga relativizma, potrebno je odlučno razgraničenje između dobroga i lošega, potrebna je određenija ljestvica vrednota.

Tako i prije nego se redovnici upuste u razobličavanje lažnih proroka u društvu i Crkvi, pozvani su da se suoče sa samima sobom, da se ogledaju pred Biblijom, osobito Isusovim riječima, nisu li oni sami lažni proroci, krivi pastiri, licemjerni i namješteni svjedoci, plaćenici koji se poigravaju Božjom riječi, oni koji samo fiktivno glume dobrotu, a kojih dobrota ne stoji ni male žrtve. Možemo li poput Pavla kazati: "Mi svakako nismo kao oni mnogi koji trguju riječju Božjom, nego kao iz prostodušnosti, nego kao od Boga nadahnuti govorimo pred Bogom u Kristu" (2 Kor 2,17). Prorok, a sljedbeno tome i redovnik, račun svoga ponašanja i djelovanja, svojih misli i riječi, podastire ne najprije svojoj zajednici, religioznoj instituciji, a osobito ne svijetu, ideologiji ili politici, nego živomu Bogu. Može li naš redovnički život podnijeti susret s Božjim licem, naravno ne sudačkim, nego s licem raspetoga Gospodina, ili se u svome djelovanju uopće ne obaziremo na Boga?

Duh razlikovanja duhova ne dopušta trgovanje ni manipuliranje Bogom ni njegovim riječima. Tko razlikuje duhove, tko se nadahnjuje Božjim Duhom, on je siguran. Njime ne mašu vjetrovi raznovrsnih ideja, niti se gubi u vremenima dezorijentacije; on se poslije završena posla ne stidi onoga što je počinio. Opet nam Pavao nudi predivne riječi kao putokaz: "Zato, imajući ovu službu, jer smo postigli milosrđe ne malaksavamo, nego smo otklanjali skrivene načine rada (zaplotnjačke) kojih bi se trebalo stidjeti. Nismo živjeli lukavo niti izobličavali riječ Božju, već smo, naprotiv, otvorenim navješćivanjem istine preporučivali sami sebe svakom savjesnom ljudskom sudu pred Bogom" (2 Kor, 4,1).

Duh razlikovanja duhova znači i duh opominjanja, duh zdrave kritike i korekcije ljudskih mišljenja i ponašanja. Redovnik nije osoba zatvorena u svoj samostan nego i kritika i korektiv zajednice i društva u kojem živi (J. B. Metz). Za naše vrijeme i u ovoj našoj zemlji takav se duh odnosi posebno na kritiku idolatrijskih koncepata. Naime, ni redovnici nisu osolobođeni zamamne kušnje idola koji se postavljaju na mjesto Boga. Njihova opasnost je najviše u tome što se ne predstavljaju kao idoli nego nešto posve razumljivo i normalno. Svrstavaju se u tri skupine.

Idola tribus označavaju ona ljudska djelovanja koja su više nego vjerom motivirana krvlju, obiteljskim i nacionalnim vezama. Mislim da uopće nije potrebno spominjati koliko današnji redovnici bježe iz svojih zajednica k obiteljima (majci i rodbini) i koliko im nacionalni identitet zatomljuje izgradnju vjerničkoga, kršćanskoga identiteta.

Drugu skupinu idolatrijskih ponašanja čine idola fori u koje ulazi politikantstvo, trgovina, skupljačina i bogaćanje, svojeglava originalnost i autonomija. I ovim idolima nije jednostavno oduprijeti se. U svakom vremenu određena se politika nameće kao posve zaokruženi i spasenjski sustav. Najviše konkurira vjeri jer se postavlja kao donositeljica ljudskoga spasenja bez Boga. Uz krivu politiku, Biblija stalno opominje kako kobno završavaju i oni koji trguju duhovnim stvarima. I Isus neumorno naglašava kako nije nimalo lako nasljedovati ga, jer se upravo bogatstvo i zgrtanje materijalne sigurnosti postavljaju pred njegova učenika kao najveća zapreka. Materijalno je privlačno, jer nudi opipljiviju sigurnost od duhovnih dobara.

U treću skupinu opasnih idola spadaju tzv. idola theatri a označavaju umišljenost u svoju pamet i preuzetnu sigurnost ispravnog držanja. U Isusovom rječniku takvo se ponašnje naziva licemjernim i farizejskim. U suvremenom govoru za to se ponašanje može reći profesionalizam, profesionalna iskrivljenost, gdje nam naš položaj, oltar ili katedra, habit ili društveni status, omogućavaju da skrivamo svoje bijedno vjerničko uvjerenje i da se ponašamo goropadno i svojeglavo kao da smo vlasnici Boga i gospodari vjere drugih. Pavao i nas opominje: "Zovem Boga za svjedoka protiv svoga života: da vas poštedim nisam ponovno došao u Korint. Ne bismo se htjeli vladati kao gospodari vaše vjere, štoviše, mi smo samo suradnici na vašoj radosti, jer u vjeri vi čvrsto stojite" (2 Kor 1,23–24).

U redovničkom životu, u životu vjere, nema krajnje točke. Nasljedovanje Isusa ne podrazumijeva umor ni opravdavanje starošću, ni ikakvo stajanje. To, međutim ne znači, neumorno trošiti energije u nekakve vanjske poslove, to ne znači najprije aktivizam, nego izgradnja unutarnjega čovjeka iz kojega onda vanjsko proizlazi kao samo od sebe. To znači ne umišljati se kako sve od nas ovisi, kako je vjera drugih samo u našim rukama. Naša je zadaća ne biti zaprekom vjeri drugih, niti gospodariti vjerom drugih, nego pomoći im da se susretnu s Bogom, da donesu odluku hoće li krenuti s njime u vlastiti život.

2.4. Duh primjera i nasljedovanja

Na razlikovanje duhova nadovezuje se duh nasljedovanja. Proroci‑redovnici su suradnici Božji, kako veli Pavao. Nismo samo mi odgovorni za svijet. Mi smo suodgovorni. U naše vrijeme ta se odgovornost odnosi na prirodu, druge ljude, svijet uopće, a osobito na generacije koje već dolaze i koje će doći poslije nas. Klasično razumijevanje zadaće duhovnih osoba podrazumijevalo je i da svećenik ili redovnik treba sebi naći zamjenika, nasljednika. Nije to, međutim, samo klasična nego i biblijska istina. Znamo da su proroci redovito imali svoje učenike‑nasljednike. I Isus izabire i odgaja one koji će proslijediti njegovo djelo. Ne smatra da s njime sve završava.

Dvostruka je poteškoća danas u odabiru nasljednika: individualizirani život i kriza autoriteta. Budući da je naša kultura određena subjektivizmom, ne podnose se kriteriji koji bi nosili karakter općevažećega i koji bi pred sobom imali viziju određenije budućnosti. Pojedinac, redovito, ne samo da ne misli što će biti poslije njega (Poslije mene može biti potop!), nego se osjeća i nedostatno snažnim da na sebe preuzima odgovornost za drugoga, jer ionako već je obremenjen velikom odgovornošću za sebe samoga. Suvremeni način života ostavlja svakoga da se brine o sebi, i istodobno teško se prihvaćaju sugestije, savjeti i primjedbe sa strane.

S druge strane kriza autoriteta, koja utječe na smanjenje duhovnih zvanja, u novom je vijeku počela osobito umanjenjem uloge oca u obitelji, a s kojim se identificira vjerski (Bog), crkveni (papa, biskupi, svećenici) ili civilni autoritet. Otac je za suvremenoga čovjek simbol neslobode, zapreka autonomnoj realizaciji pojedinca. Nije se, međutim, uvidjelo da autoritet uvijek mora postojati. Osobito je dvadeseto stoljeće pokazalo kako se bježeći od stvarnoga oca (autoriteta) priklanjalo kobnim autoritetima (Ver‑Führerima, Velikoj braći, voždovima, poglavnicima) koji su odvodili i odvode ljude u ratove, progonstva i holokauste.

Kriza se autoriteta prilično reflektira na duhovna zvanja. Danas autoritet po sebi imaju politički, vojni i ekonomski moćnici. Duhovni autoriteti koji se baziraju na moralnosti, odnosno na etičkoj zahtjevnosti, pa i na kompetenciji, nisu toliko popularni ni poželjni. Njih se, doduše, može poštivati. Ali osim verbalnog poštivanja i sporadičnog prizivanja na njih kad pojedincima ili ideolozima koristi za vlastite interese, njih se puno ne sluša. Stoga je i odluka za duhovna, redovnička zvanja danas skopčana s mnogo većim poteškoćama nego prije. Istodobno, u današnjem mentalitetu smatra se i očekuje od (duhovnih) autoriteta potpuna savršenost. Dok svatko samome sebi rado dopušta gotovo sve, pa i zle čine, istodobno se autoritetu ne može dopustiti ni najmanja slabost a kamoli grijeh. Svjedoci smo kako se oko "prljavoga rublja" autoriteta, oko orobljavanja privatnosti najednom udruži sve, od medija do posljednjeg "prijatljeskog" trača.

Ako je naše vrijeme takvo, onda kriterij nasljedovanja i porasta duhovnih zvanja temelji se još više na uvjerenom svjedočanstvu da je nasljedovanje Isusa uistinu vrijedno života, makar ne bilo unosno. Istodobno valja uvidjeti kako ne treba grozničavo ići u "potragu" za sljedbenicima, niti očajavati nad nedostatkom zvanja.[9] Smisao dobroga primjera i uzornoga života nije najprije u traženju ljudi, nego u svjedočenju da smo već na ispravnom putu. Ljudi će već doći. Isusov nam primjer pokazuje da nitko ne može ostati ravnodušan pred pravim vjernikom. Petar nam, preko već poznatih i toliko puta čuvenih riječi, govori: "Starješine koje su među vama opominjem ja, starješina kao i oni, svjedok Kristovih muka i sudionik slave koja će se uskoro očitovati: Pasite povjereno vam stado Božje koje je među vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji, ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja. Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu" (1 Petr 5,2). Redovnik čistih nakana, oduševljen i uzoran, izlit će duha nasljedovanja Isusa Krista i tamo gdje se i ne nada, makar i sam bio nesavršen i grešan. Njegov život i djelo neće proći nezapaženo i bez nasljedovatelja.

2.5. Duh zajedništva

Uočljivo je da u našem navođenju govorimo o onim darovima Duha koji su danas potrebniji od drugih ili su u krizi. Tako proročka dimenzija koja potječe od Duha Božjega, a koje su potrebiti današnji redovnici, zapravo svi ljudi, jest posebice duh zajedništva. Ljude je odvajkada plijenilo redovničko zajedništvo, redovnička zajednica u kojoj žive osobe različitih dobi, naravi i sklonosti, jer po svojoj naravi svaki čovjek teži očuvanju svoje jedincatosti, očuvanju svoga "prirodnoga egoizma". Ako se klasično redovništvo poimalo ponajviše u međuprožimanju kontemplacije (mistika) i akcije (politika), suvremeno, uz obje navedene karakteristike, mora pokazivati i oznake istinskog kršćanskog zajedništva: gostoprimstva, prijateljstva, solidarnosti, dijaloga i otvorenosti svim ljudima.

U redovničkim zajednicama pojedinac je onaj koji više određuje svoju zajednicu, nego što, kako se najčešće misli, zajednica određuje njega. Kriterij zajedništva nije tek ostvarenje sebe, niti samo izvršavanje dnevnoga reda i zadataka zajednice, nego najprije odnos prema Kristovom križu i nasljedovanje Isusova čovještva. Kršćanska zajednica, a redovnička posebno, jest zajednica prijatelja u vjeri, dok briga za zajednicu jest briga za slobodu i ostvarenja prijatelja (subrata) do mene. Ondje se osjećam slobodnim gdje mogu biti posve ja sam. Ondje mogu biti ja sam gdje me se pozna, prima i prihvaća kakav jesam. Slobodan sam kada drugom otvaram svoj život i svoje mogućnosti priznanjem njegove drugosti i pomoću da se njegovo osobno bogatstvo ostvari. Sloboda je i međuljudska, a ne tek individualna kategorija.

Redovničke zajednice imaju veliku zadaću i odgovornost u pomirenju ljudi. Po svome karakteru one su redovito internacionalne, zapravo katoličke. Tako već po sebi imaju zadaću da i u našem narodu pomire regionalne razlike, a zbog svoje zastupljenosti među raznim narodima da prve budu orijentirane na ekumenizam[10], na zajedništvo kultura, rasa i naroda, čuvajući se gubitka identiteta i opasnosti sinkretizma.

2.6. Duh Tješitelj

Ne bez razloga za kraj je ostavljen govor o Duhu kojega smo u našoj domovini najpotrebniji, onoga Duha kojega Isus i obećava svojim učenicima na odlasku od njih: Duha Tješitelja. Duh Tješitelj dolazi poslije Isusa, nakon njegove smrti i križa da posvjedoči smisao Božjega dolaska na zemlju, da posvjedoči smisao zatajne i milosrdne Božje ljubavi, da ohrabri klonule i razočarane, plašljive i razbjegle Isusove učenike i prijatelje, da unese snagu za svjedočenje onima koji su već pomislili kako zli ljudski naumi vladaju svijetom, da unese smisao i opravdanost u djela koja nam često izgledaju bez učinka pa i besmislena. Duh Tješitelj dolazi i nakon najljepše izrečenih riječi i nakon nezadovoljstva riječima, nakon zadovoljno završena posla i nakon osjećaja stvarne beskorisnosti.

Novi zavjet u tješenju vidi temeljno iskustvo kršćaninova života. Isto tako, jedna od temeljnih istina vjere jest da nas jedino Bog na koncu konca otkupljuje. On jedini utješuje razočarana srca ljudskih nedorečenih i nedostatnih ljubavi. Nije to nikakva površna utjeha, nego jedina utjeha kojom se nećemo predati besmislu i koja će nam dati poleta da dalje nastavimo svoje poslanje, ili da se obratimo sa svojih krivih putova. Samo Bog zaogrće ljudsku dušu u smiraj i uskrisava za pravu odluku. I nama, redovnicima u Bosni i Hercegovini, govori Bog preko proroka Izaije: "Ja, ja sam tješitelj vaš. Tko si ti da se bojiš smrtna čovjeka i sina čovječjeg koji je kao trava" (Iz 51,12). I nama Isus govori nakon naših redovničkih neuspjeha: "Dođite svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti" (Mt 11,28).

Svjedočenje i posredovanje Duha Tješitelja, jedna je od prioritetnih zadaća današnjih redovnika u našem narodu i u ovoj zemlji, upravo u vremenu dok ljudi ne mogu prežaliti raznolike gubitke, dok informatički prostor vrvi ružnim govorima, govorima mržnje i osvete, dok se za površinski podivljali materijalizam bore mnogi ljudi, dok se odjednom i mi sami nađemo pred činjenicom kako nemamo vremena ni za Boga ni jedni za druge. Potrebno je posvjedočiti Boga Tješitelja, Boga koji ima vremena za svakoga od nas, i u svakoj prilici. Dostatno je samo zastati, osvrnuti se gdje smo. Naše je vrijeme željno čistog i plemenitog prostora, blagih govora, oslobođenje od mržnje, gramzivosti, uskogrudnosti, zavisti, duhovne zakržljalosti.

Osjetili smo kroz rat a i poslije kako je važno susresti drugoga, imati vremena saslušati njegovu povijest, iskusili smo kako je teško utješiti ranjene i ispaćene ljude. Osjetili smo kako nisu proroci samo oni koji opominju, koji prokazuju i kritiziraju, nego i oni koji znaju nježno tješiti, koji donose radosnu vijest, koji se ne predaju crnilu, koji ne huškaju na zlo, koji donose misli mira, život i nadu, jer vjeruju u Duha životvorca, Duha koji oživljuje porušena sela i kuće, koji oživljuje umorne i mrtve kosti. Ovoj su zemlji potrebni glasnici nade, oni na koje se mogu primijeniti riječi: "Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću i spasenje naviješta, govoreći Sionu ²Bog tvoj kraljuje!² Čuj, stražari ti glas podižu, zajedno svi kliču od radosti, jer na svoje oči vide gdje se na Sion vraća Jahve. Radujte se, kličite, razvaline jeruzalemske, jer je Jahve utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem" (Iz 52,7–8). Potrebno je naviještati da se Bog vratio na mjesto odakle ga je ljudsko zlo otjeralo, i da se hoće vratiti i u srce najvećega zločinca. Treba posvjedočiti da zemlju i ljude ne spašava ljudska pravda, nego ljudi koji vjeruju u milosrdnoga Boga, Boga novoga početka, da dobrota može apsorbirati i najveće zlo.

Koliko je važno otvoriti se Duhu Tješitelju, vidljivo je i u Isusovom nastupnom govoru u Nazaretu. Isus kazuje Izaijine riječi kako nije došao osuditi nego donijeti vijest radosti: "Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje" (Lk 4,18–19). Slične riječi donose i drugi evanđelisti: "Bog nije poslao svoga Sina u svijet da osudi svijet, nego da spasi" (Iv 3,17). To isto Isus želi da Otac učini od njegovih učenika: "Kao što si Ti mene poslao i ja šaljem njih" (Iv 17,18), te da i oni suosjećaju s narodom koji je često kao ovce bez pastira (usp. Mt 9,36), ali istodobno da se znaju uklanjati od toga naroda koji vrlo lako prerasta u gladnu ili goropadnu masu samo zbog materijalnoga, igara ili zavodljivosti.

Na koncu, Duh Tješitelj označava tajnu ljudskoga života, otajstveni početak i otajstveni svršetak. On ne dopušta da ugasne istina stvorenosti niti da se odstrani slutnja vječnosti i nužnost dolaska pred Božje lice u onostranosti koja je osobito ratom potamnjena pa i iščezla i kod vjernika. Pogled na vječnost stvara vrijeme i u njemu raspoređuje prioritete ljudskog djelovanja. Stoga je važno za redovnike da se sami prepuste Duhu Tješitelju u osobnom razgovoru, molitvenom dijalogu. Samo osobna riječ otkupljuje. Iz tog iskustva redovnik će pronaći vremena za druge, za slušanje povijesti drugih ljudi, često teških i napornih, dosadnih i lažnih, znajući da to nije gubljenje vremena. Zacijelo, samo je jedno potrebno: dopustiti Bogu u svoj život, ostalo su dodaci. Duh Tješitelj budi nadu i tamo gdje su je ljudi pokopali ili zaključali, ili čak misle da je ubijena. Dok ima Boga, Duha Tješitelja, bit će i ljudi i sretnog života. To je proročko svjedočanstvo u našim prilikama.

Prorok, a posljedično i redovnik, svjedoči da je Bog ušao u njegov život, da mu se trajno daruje kao otkupljenje, te da takav život ima svoj smisao. Isusovo poslanje koje je i više od proročkog jest u pomirenju ljudi s Bogom i međusobno. To se poslanje temelji na iskustvu ljubavi Boga Oca i same ljubavi Duha Svetoga. Najvažnije vjerničko iskustvo i najljepši trenuci života jesu ako smo makar krajičkom osjetili ljepotu zajedništva s Bogom, te ako je netko preko nas i sam iskusio otkupiteljsku snagu Božje blizine. To je zahtjevna ali istodobno usrećujuća redovnička zadaća.

Članak objavljen u: Bosna franciscana VIII (2000) 13, 15-30.

 

[1] K. JASPERS, Duhovna situacija vremena, Matica hrvatska, Zagreb 1998, 210–213.

[2] Usp. J. RATZINGER, Bilder der Hoffnung. Wanderungen im Kirchenjahr, Herder, Freiburg–Basel–Wien 21997, 76.

[3] Usp. H. SCHALLER, Wenn ich beten könnte, Topos, Mathias–Grünewald, Mainz 1997, 94–97.

[4] "Sveto je nesumnjivo prvenstvena preokupacija proroka kao i svećenika. Stalno šibanje Izraelove nevjernosti Savezu i pozivanje na obnovu izvire iz svijesti da je posvećenje naroda nezaobilazan preduvjet za ispunjenje velikih obećanja datih ocima. Postoji međutim stalna napetost između kultne svetosti i obnoviteljskog zelosa proroka. Kultna svetost po naravi je više konzervativna, dok je obnoviteljska uvijek progresivna. Nema ničega pejorativnoga u tvrdnji da je kultna svetost konzervativna (glupi misle da su konzervativni, a u stvari su destruktivni): život je neodrživ bez stalne veze s korjenima. Ovdje se radi samo o tome da se uoči polarnost svetoga: razlikuju se kultni i etički pol svetoga. Prvi se mora čuvati, drugi se nalazi i nalaže. Ovo drugo jest proročka služba" (A. ŠOLJIĆ, Smisao i aktualnost proročke funkcije, u: Jukić 7 /1977/ 9).

[5] Ukratko o biblijskom razumijevanju proroka vidi: G. SAVOCA, Profezia, u: P. ROSSANO – G. RAVASI – A. GIRLANDA (ur.), Nuovo dizionario di teologia biblica, Paoline, Cinisello Balsamo (Milano) 1988, 1232–1247.

[6] "I veličina proroka jest veličina predanja, pasivna veličina koju oni ne svojataju. Ali im se baš ljudska veličina (veličina čovještva) ne može zanijekati. Ona je bitno različita od one hegelovski profilirane veličine `jakih` pojedinaca u kakve idu Aleksandar Veliki, Cezar i Napoleon. Takve su `veličine` naprotiv bile meta proročke kritičke riječi. Ne mislimo ovim reći ni to da je krotkost osnovna odlika proroka. Ako su tako redovno ubijani, vjerojatno je njihovo prorokovanje bilo i `provokovanje`. Ali oni nikad nisu zamjenjivali ljudsku silu i ljudsku veličinu" (A. ŠOLJIĆ, Smisao i aktualnost proročke funkcije, 13).

[7] O današnjem razumijevanju Božje odsutnosti usp. François Varone, Nevolje s odsutnim Bogom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998.

[8] Papa Ivan Pavao II, Vita consecrata. Apostolska pobudnica o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, KS, Zagreb 1996, br. 103.

[9] "S novom situacijom oskudice treba se stoga suočiti s ozbiljnošću onoga koji zna da se od svakoga traži ne toliko uspjeh, koliko obveza vjernosti. Ono što treba apsolutno izbjegavati jest pravi poraz posvećenog života, koji se ne sastoji u brojnom opadanju, nego u nedostatku duhovnog pristajanja uz Gospodina i uz vlastito zvanje i poslanje" (Vita consecrata, br. 63, str. 76).

[10] Usp. isto, br. 100–102.