01.07.2024

Učenje i Učitelj – učeništvo konstanta kršćanske egzistencije

Razmišljanje: fra Ivan Ivanda

Za talijanskog filozofa G. Agambena učenje je nedovršiva patnja. Proces bez završne točke. Dugački sati nad knjigom i godine proučavanja nekog predmeta donose tek mrvice znanja i uvid o beskrajnu području neotkrivenoga. I tako uvijek iznova. Um žeđa za spoznajom. Nezasitan je. Gotovo pohlepan. Što više doznaje, to želi doznavati još više. Ne samo da objektivno nema kraja učenju, nego mi ni subjektivno ne želimo kraj. Htjeli bismo vječno čitati, učiti, bogatiti se znanjem. Ovdje se – budući da je čovjek smrtan ("vita brevis, ars longa") – pokazuje eshatološka dimenzija učenja. Protegnutost prema sveobuhvatnu znanju, prema spoznaji koja je onkraj svega fragmentarnoga. Otuda i uvid mnogih učenjaka o uzaludnosti ili nedostatnosti umom dosegnutoga. Tako Toma rabi riječ "slama", nazivajući njome ono što je napisao. Ono što mu se činilo dovršenom i zaokruženom cjelinom, pred smrt mu se pokazuje kao puko proučavanje: "Bliži se kraj mojem pisanju jer su mi se sada otkrile stvari zbog kojih se sve što sam pisao ili poučavao čini sitnicom i stoga se nadam da će s krajem nauka uskoro doći i kraj života."

Za Agambena etimologija pojma "studium" ukazuje na korijen koji označava udarce, stresove. Studij i stupor su u tome smislu srodni. Onaj tko studira nalik je nekomu tko prima nevidljive udarce te upada u stanje zapanjenosti i ošamućenosti (stupor). Što me je udarilo i zašto? Ne može to shvatiti i istodobno je bespomoćan da to ispusti iz ruku. Dakle, onaj tko uči istodobno je i neznalica. Onaj tko traga za razumijevanjem onaj je tko ne razumije. U konačnici, netko tko je glup (stupidan). Učenje je u biti patnja, trpljenje. Podnošenje udaraca. Udaraca koji dolaze od ograničenosti uma, osjećaja izgubljenosti usred mora činjenica i podataka. Ne na kraju i od žrtava koje učenje iziskuje. Od mučnoga raskoraka između želje da se učenje napusti i da se s učenjem nastavi. A ponajviše od toga što se čin dovršetka stalno odgađa. Kao da smo u stalnoj potenciji bez čina. Potištenost i gorčinu onoga tko uči uzrokuje ovo produženo boravljenje u potenciji, neprestano odgađanje čina. Drugim riječima: učiš, trudiš se … a kao da si na početku. Kao da se ništa ne pomiče s mrtve točke. Kao da u glavi ne ostaje ništa. Tipičan strah studenta pred ispit. Učio sam, ali mi se čini da ništa ne znam. Strah od neznanja unatoč znanju. Tako pisci poput Kafke i Walsera opisuju učenike koji sjede u kakvoj skučenoj sobi, "u svemu nalik grobnici", nagnuti nad udžbenicima kao osuđenici na smrt koji se više nemaju čemu nadati. To je neka vrsta "umiranja". Jer, onkraj te "tamnice" kao da ključa život. Sloboda. Neopterećenost i neobvezatnost. Ovdje težina. Učenje kao muka, stres, primanje udaraca.

U religiji je učenje iznimno važno. U židovstvu Talmud znači učenje. Velik ugled uživaju farizeji i književnici, ljudi privrženi knjizi i učenju. Krš­ćanska povijest obiluje učenim ljudima. Crk­va ima i svoje "naučitelje" i "naučiteljice". No, samo je jedan Učitelj – Krist. Imao je svoje učenike koji su učili od njega. Njega su nazivali Učiteljem, a sebe učenicima. Učiteljem su ga nazivali i oni koji se nisu dali poučiti. Koji su mislili da je znanje "njihovo", da su oni njegovi vlasnici. Postavljali su mu zamke. Mi također možemo upasti u zamku da Isusu postavljamo zamke, umjesto da učimo od njega. Moguće je izvana pripadati Učitelju, a iznutra ga izdati. Bilo mišljenjem da znamo bolje, primjerenije vremenu. Bilo napuštanjem napora i nemira učenja. Od jedinoga Učitelja. Smetanjem s uma kako smo učenici do smrti, često "glupi" i nepoučljivi, i kako je učeništvo konstanta krš­ćanske egzistencije. Usprkos udarcima. Čim se učeništvo odmakne od Učitelja, pojavljuje se mnogo učitelja, mnogo škola, mnogo mišljenja, i tada lako može nastati ono što Pavao naziva strančarenjem: jedan Apolonov, drugi Kefin, treći Kristov.

Učitelj nas ne upućuje samo da slušamo njegovu riječ, nego i da otvorimo oči i sluh za sve oko nas. Učiti se može i od smokve, od trsa, od ljiljana. Od pšeničnog klasa, primjerice. Pun je zrnja, jedrog i zdravog, a ponizno je prignut k zemlji. Kakva pouka svima koji naduti od "boljega znanja" oholo podižu glavu do neba!

 Izvor: Svjetlo riječi