14.09.2011

Govor nuncija D'Errica na dodjeli Zlatne povelje ljubavi i mira Internacionalne lige humanista

Osobno imam povjerenja u ovu Zemlju i imam povjerenja u ljude ove Zemlje. Dapače, žao mi je kad ponekad čujem da bi netko htio ponovo staviti u diskusiju jedinstvo Bosne i Hercegovine.

U Katoličkom školskom centru "Sv. Josip" u Sarajevu, apostolskom nunciju za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru nadbiskupu Alessandru D'Erricu dodjeljena je Zlatna povelja ljubavi i mira Internacionalne lige humanista (ILH) za doprinos razvoju kulture dijaloga između vjerskih zajednica i etničkih skupina. Tom prigodom nadbiskup D'Errico održao je govor koji prenosimo u cijelosti:

Eminencijo,
Ekscelencije,
Cijenjeni Uzvanici,
Dame i Gospodo!

1) Zahvalan sam prijateljima iz Internacionalne lige humanista da su željeli misliti i na mene kao osobu zaslužnu tako visokog priznanja, kao što je Zlatna povelja, za skromni doprinos koji sam mogao dati ovih godina u promicanju kulture dijaloga, mira i sklada među narodima i religijama. Osjećam dužnost da izrazim posebnu zahvalnost onima koji su imali posebnu ulogu oko pripreme i sretnog ishoda ove svečanosti: generalnom tajniku, prof. Zdravku Šurlanu; predsjedniku Komiteta za humanizam i svjetski poredak, odvjetniku Josipu Muselimoviću; predsjedniku Vijeća Lige, prof. Tariku Kupusoviću; i Prof. Milanu Kujundžiću, specijalnom izaslaniku predsjednice Internacionalne lige humanista Nj. E. gospođe Elizabeth Rehn.

Dopustite mi da u svoj jednostavnosti kažem, da kao što mi se uvijek događa u sličnim prilikama, na vijest da mi se želi dodijeliti Zlatna povelja, ostao sam malo zatečen i zbunjen. Ali na koncu sam rekao da nemam drugoga izbora, i da trebam prihvatiti nadasve iz dva razloga. Prvi: jer mislim da ovo priznanje nije toliko dano mojoj osobi, već poslanju koje Apostolska Nuncijatura nastoji vršiti, u ime Svete Stolice. I drugi: jer uistinu cijenim ideale mira, dijaloga, snošljivosti, koji nadahnjuju djelovanje Internacionalne lige humanista, i posebice način na koji ih promoviranju njeni članovi u Bosni i Hercegovini, gdje je njeno sjedište od 1998.

Još više sam počašćen činjenicom da među onima koji su primili Zlatnu povelju prije mene u ovom specifičnom području mira i snošljivosti, ima osoba kao što je blaženi Ivan Pavao II. – veliki prijatelj Bosne i Hercegovine – koji je, između ostalog, imao važnu ulogu u mojoj svećeničkoj i profesionalnoj formaciji, i zato što me je upravo on želio Apostolskim Nuncijem; štoviše on mi je osobno, prije dvanaest godina, podijelio biskupsko posvećenje. Ima i osoba kao što je kardinal Vinko Puljić i biskup Franjo Komarca, koji su za mene stalni uzori života i dragocjena uporišta u mojoj službi.

2) Kako je danas rečeno, u Sarajevu sam od veljače 2006. Gledajući unazad proteklih godina, zahvaljujem Bogu za vrijeme ispunjeno aktivnostima koje sam proživio.

Sjećam se, kada mi je kardinal Angelo Sodano, u ono vrijeme Državni Tajnik, priopćio da je Sveti Otac Benedikt XVI. zatražio od mene da budem Apostolski Nuncij u BiH, obuzela me je mala bojazan. Bojazan zbog onoga što sam čuo i čitao o složenoj situaciji ove zemlje. I također zato što sam dobro znao da je to Zemlja na koju Sveta Stolica gleda s posebnom pažnjom, zbog činjenice da je BiH tradicionalno jedinstvena točka susreta naroda, civilizacija i religija.

Od onoga što sam mogao iskusiti proteklih godina, uvjeren sam da ovaj susret civilizacija donosi bogatstvo tradicija, kultura, i povijesti; ali može također uzrokovati značajne napetosti. Kao nedavno, kada su zbivanja rata prouzročila mnoga razaranja i velike patnje. Ili kao ovih mjeseci, zbog složene političke situacije koja se je stvorila nakon izbora u listopadu prošle godine.

Kad me se pita kako ocjenjujete ovo teško poslijeratno razdoblje, odgovaram da se divim onom što je ostvareno, u smislu materijalne i moralne obnove. Ali isto tako je istina da iz iskustva svaki dan konstatiramo, da ostaje još mnogo toga za napraviti, da bi se upotpunilo započeto djelo, iznad svega na području tako željenog pomirenja, koje mi se čini da je potrebna pretpostavka, da bi se ponovo vratio natrag u punini, miran suživot tih naroda.

Po mojem mišljenju, Dejtonski sporazum je imao zaslugu zaustavljanja rata. Ali to je bila samo početna točka. Sada, u kontekstu napetosti koje još uvijek postoje, čini mi se da je vrijeme ozbiljno promišljati kako izgraditi mir. Ili bolje, kako izgraditi pravedan mir: mir koji će osigurati građanima i konstitutivnim narodima da žive u društvenoj harmoniji, i da ostvaruju svoju ulogu u Zemlji na najbolji način prema svojim mogućnostima.

3) Znadete bolje od mene da se ovih mjeseci puno govori o ustavnim reformama. Moja je želja osobno, da se uspije naći rješenja koja će osigurati pravednu ravnotežu i potrebne mehanizme koji će garantirati jednaka prava i dužnosti, ne samo za sve građane, nego također za svaki konstitutivni narod.

Dopustite mi, dakle, da sasvim otvoreno kažem, iznad svega jednu stvar: ustavne reforme danas mi izgledaju kao da su na granici utopije, ako se prije toga ne uspije staviti na stranu prošlost, i gledati više na budućnost ovih naroda i građana. Svjestan sam da to nije lagano, zato jer događaji nedavne prošlosti – oni ratni – još uvijek su živi u sjećanju pojedinaca i zajednica. To je veliki izazov. I ja se trudim ponavljati svima bez razlike da treba prije svega „očistiti memoriju“. Trebalo bi imati hrabrost i odlučnost prekinuti s ratnom prošlošću, i staviti na stranu predrasude i nepovjerenja, koja još postoje u odnosima među pojedincima i konstitutivnim narodima.

Osobno imam povjerenja u ovu Zemlju i imam povjerenja u ljude ove Zemlje. Dapače, žao mi je kad ponekad čujem da bi netko htio ponovo staviti u diskusiju jedinstvo Bosne i Hercegovine. Trudim se ponavljati da bi bilo bolje da svi započnu s novim duhom i iskrenim namjerama, da pronađu pravedna rješenja za pitanja s kojima se treba suočiti, umjesto da ostaju još uvijek podijeljeni barijerama i preprekama koje su nasljedstvo prošlosti.

4) Iz ovih razloga uvjeren sam da danas iznad svega treba dijaloga, a ne smišljenih izgovora za vlastite interese ili za interese vlastitog naroda, niti rješenja koja su nametnuta zakonom jačega. Treba nam iznad svega dijalog koji privilegira ono što je zajedničko, umjesto ono što dijeli, dijalog koji pokazuje iskrenu želju za raditi zajedno, hodati zajedno, sa svim osobama dobre volje, u ozračju međusobnog povjerenja i zajedničke nade za budućnost ove Zemlje.

Ali za plodan dijalog, pretpostavlja se, da se zaista želi slušati drugoga, vjeruje se vjeruje u drugoga, i da se ne misli da se može drugom nametnuti vlastito mišljenje. Samo tako je moguće postići kompromisna rješenja, gdje će pojedine strane naći zajednički dogovor na temelju onoga što im je zajedničko, i – za zajedničko dobro – odreći se elemenata koji imaju manju važnost. Drugim riječima, duboko sam uvjeren da na prvom mjestu treba u potpunosti vratiti „duh Sarajeva“.

Nadam se da će politički lideri, uz pomoć Međunarodne zajednice, uspjeti postići i prenijeti ta uvjerenja dijaloga, harmonije i tolerancije, o kojima često zajedno govorimo, tako da pronađu rješenje za probleme i pitanja o kojima se danas raspravlja.

5) Ima jedan drugi važan element, kojeg bih želio kratko spomenuti. A to je, vjerujem da  također vjerski lideri mogu odigrati veliku ulogu. I zbog toga također pridajemo veliku važnost ekumenskom i međureligijskom dijalogu u BiH.

U ovom delikatnom području, u načelu vjerujem da možemo biti zadovoljni, zato jer postoje tolike inicijative pokrenute od različitih skupina i pokreta, i na prvom mjestu od Međureligijskog vijeća. Rekao bih da postoji također zadovoljavajuća klima povjerenja među vjerskim liderima. To se očituje ne samo prilikom sastanaka Međureligijskog vijeća, nego također i u drugim prilikama; osobito prilikom velikih blagdana i slavlja svake pojedine vjerske tradicije, kada pomalo svi sudjeluju na tim slavljima.

Ipak je očito da se ne mogu zanemariti poteškoće koje još postoje. Zato često kažem da trebamo također biti realisti, u smislu da treba biti svjestan da međusobno povjerenje prije svega postoji na području međuvjerskog dijaloga na visokoj razini. Zatim, spuštajući se na nižu razinu, na više pučku, može se jednostavno ustvrditi da put za preći je još dug.

Po mom mišljenju, zadatak nimalo jednostavan pred vjerskim liderima jest nastojati, najbolje prema svojim snagama, da se svi uvjere da ekumenski i vjerski dijalog nije nešto što se tiče samo elite (u katoličkoj zajednici, ili u islamskom ili pravoslavnom svijetu, ili u židovskom svijetu, ili u svijetu drugih religija). Drugim riječima, dijalog je put kojim moramo ići svi. I svatko treba osjećati odgovornost za tu dužnost.

6) Cijenjeni uzvanici, dame i gospodo, radostan sam da se ovo slavlje odvija u Katoličkom školskom centru u Sarajevu, jer je i on odlikovan Zlatnom poveljom 2009. godine, za vrlo cijenjenu ulogu koju obavlja u odgojnom području, u službi sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine.

Od srca zahvaljujem svima vama, dragi prijatelji, koji ste svojom nazočnošću ovo slavlje učinili još znakovitijim. U vašem sudjelovanju nalazim potvrdu osobnog uvjerenja. A to znači: ako je Apostolska Nuncijatura ovih proteklih godina mogla vidjeti i neke od plodova svoga rada, to je bilo moguće jer smo naišli na srdačan prijem od stane mnogih osoba dobre volje, i puno raspoloživosti na svim razinama. Ovo nas podržava i ohrabruje da idemo naprijed sa istom zauzetošću i istim oduševljenjem, usprkos trenucima kušnje koji se ponekad pokažu.

Uvjeren sam da zajedno možemo naći hrabrosti i odlučnosti i učinit da što prije ponovno zaživi istinski duh najizvornijih tradicija Bosne i Hercegovine. Moje želje, moje nade, moja molitva, je da ponovno konačno prevladaju dijalog i društvena sloga, za dobrobit naroda i građana koji su u Bosni i Hercegovini. Hvala!